Postovi
Bili su unutar kuće mnogi, ali malo ih je zastalo
Samoća je raskoš bogatih duhova kaže Ivo Andrić. Ja pridodajem da je ona riznica bez novaca i palača bez gospodara. Kada unesemo kovanice i zagospodarimo, preobrazi se. Uznesi se. Ima tamo neki koan. Shvatili su na istoku. Tu kod nas je bio neki Martin H. i neki pjesnik. Netko koji je ukazao na nešto veće od nas samih.
A tako je sve već rečeno. Od dana naporna rada, sagradili smo hram. Pa i tu kuću i u njoj riznicu i duha prizvasmo.
Veliko hvala piše na ulazu.
[Sigur Ros: Fljotavik]
Objavio Josh u 27. siječanj 2012 0:02:09 | 4 komentara
Stvari hoće da traju, pokušaj
U ponor pada davno izgubljeni svijet, dostojan gubitka.
Ono što ostalo je, zbrajam. Sve nedoumice i nedovršenosti.
Oh, da...sve neuzvraćenosti sada imaju svoje mjesto.
Ali mi je lakše, rekao je romar davno:
Sve su stvari drevne. A hoće da traju.*
[Sigur Ros: Staralfur]
*Tin Ujević, Odmor pokrajine, zbirka Ojađeno zvono
Objavio Josh u 14. siječanj 2012 1:08:40 | 2 komentara
Kada Eolova harfa donese misao
Without music life would be a mistake, F. Nietzsche
A što će čovjek na to? Pjeva pričajući i priča pjevajući? Vonlensko* ilitiga hopelandic**, već su im dali ime...a Fraserica i Birgisson to dobro znaju...Dobro je da barem neko zna...da znanjem ili svjedočenjem (što je jedno te isto) šire melodiju...
Stići kući? To samo otvara po sebi posvema novi tom, novo-ovo-novo-ono, na čemu bi knjižničari jako voljeli raditi....O, da, sve podijeliti i sve raspodijeltii i imenovati i to je onda to, to ima smisla.....
______________________________________________________
*Vonlenska nije pravi jezik kojim se koriste ljudi, budući da nema gramatičku strukturu, značenja pojedinih riječi niti se riječi mogu razlikovati. Karakteriziraju ga emotivno nabijeni slogovi i fonemi. Sastav (Sigur Ros) ga opisuje kao jezik koji pristaje sviranoj glazbi, jer se glas koristi kao jedan od instrumenata (hr. wiki)
*hopelandic, a made-up language (created by band Sigur Ros) which the sound of the word is a meaning and a story to each individual. "One day my mind just abandoned English altogether and adapted Hopelandic instead, thinking only in sighs of emotions." (urbandictionary.com)
[Sigur Ros: Kući] & [Cocteau Twins:Carolyn's Fingers]
Objavio Josh u 28. prosinac 2011 14:53:27 | 0 komentara
Nije da zna...
[Sigur Ros: The Nothing Song]
Objavio Josh u 24. prosinac 2011 11:51:19 | 4 komentara
Sretan roćkas, Ludviže
Muzika je posrednik između duhovnog i čulnog života.
L. van Beethoven
[L. van Beethoven, 5. klavirski koncert "Carski" (1. stavak), piano: Arthur Rubinstein]
Objavio Josh u 17. prosinac 2011 15:56:59 | 4 komentara
Hemerotečni zapis br. 22: Ima li u moranju vajde?
Iza određene točke ne postoji mogućnost povratka.
Do te točke treba doći.
Franz Kafka
Da sam to morao prihvatiti, znao sam i prije samoga puta. Puta, koji me vodi uvijek ka račvanjima. Uvijek sam morao birati. Morao sam odlučivati. Kao da sam samoga sebe izrodio pa sada isprobavam ono što sam odabrao. Pa da vidim jel' u tome ima vajde. Jer onaj drugi put, kojeg ne odabrah, eh, baš taj me zaokuplja. Morati birati?
A mirno traju stvari. One stvari koje dijelimo. Živnu kada smo zajedno. I to je onda samo naše. Naš Egon Schiele i njegove ruke. Naš Kafka i njegova šutnja kada je podigavši olovku iznad papira pogledom u daljinu znao da je to napisano, baš tako, crno na bijelom, baš to.
Moram li? Želim li to moranje? U kojem jeziku to izreći, osim svojem, unutarnjem? Vjeruj mi, lakše mi ponavljati ono što si Ti rekao, velike riječi o velikim Stvarima. Velikoća. Jendnostavna velikoća. Sve je to lakše nego ovo što moram činiti.
Moram birati.
[Elisabeth Fraser: Moses Tango]
[David Darling: Bach's Persia]
Objavio Josh u 15. prosinac 2011 20:03:01 | 2 komentara
...u vanjskom svijetu?
„...dobar čovjek ne živi u sebi, nego u vanjskom svijetu koji shvaća istovjetnim sa sobom. Drugi nisu za njega – ne ja, nego svi ja su isti ja. I zato je svaki njegov odnos prema svakome prijateljski.“
Objavio Josh u 21. studeni 2011 20:55:06 | 4 komentara
Hemerotečni zapis br. 21: Ono što nas okružuje to smo mi sami
Uopće, mi smo u stanju pojmiti što je uzvišeno i plemenito jedino neprestalnim upijanjem i namakanjem zbilje koja nas okružuje.
H. D. Thoreau
Sada u kuću polako ulazi praznina
kojoj netko sasvim slučajno na margini knjige
koju napisa Tolstoj daje ime. I nitko je
neće vidjeti, prazninu i njeno ime.
Ali će mnogi, međusobno se nepoznavajući o tome pisati.
Netko će smoći hrabrosti i o tome klavirati.
Kao John Cage, recimo.
Pa će netko i filosofijom se praznine baviti,
Kao Martin Heidegger, recimo.
Netko će, ničim potaknut, fotografirati.
Iz toga svega, dakako neće isteći ništa.
I to ništa, taj nedohvatljiv trenutak
I u fotografiji i u notama i u riječima privući se još više
tragača.
A ono što jest da kuća voli prazninu.
Ona voli da se u nju uđe. Da se prazninu ispuni.
Samo ne objašnjenjima i opravdanjima.
Ona voli da joj se smiješi, da ju se razgleda
I da se odvrati pogled od praznine
ka toj najnemopočnijoj točki u svemiru.
A to si ti sam.
[ Ketil Bjornstad, The Sea]
Objavio Josh u 17. studeni 2011 15:20:21 | 0 komentara
Hemerotečni zapis br. 20: Kolovratim li, kolovratim...
Now the Sirens have a still more fatal weapon than their song, namely their silence. And though admittedly such a thing never happened, it is still conceivable that someone might possibly have escaped from their singing; but from their silence certainly never.
Franz Kafka
Gledam, a ne vidim. Gledanje u kretanje.
Stara vijest.
Da je u kretanju ona čvrsta
i nepomična točka koja mi uvijek promakne.
A onda se sudbina pobrine da ju počnem tražiti.
Pa kolovratim, ali bez runa; rujem u dubinu, ali bez svjetla.
Pišem rječnik idioma i tezaurus neuspjeha. I tada,
na vrhu Buljme, tamo gdje vjetar kida auru,
s pogledom u daljinu, pogledom u nedohvatljivo more
pojavi se On.
On je Rilke.
I reći će kao Bog (jer On i jest Bog):
nije da zna tko gleda, već koga porazi to što vidi.
Rachel's " Music for Egon Schiele", 1996.
Wally, Egon and Models in the Studio
Objavio Josh u 7. studeni 2011 21:58:00 | 2 komentara
Nije da tko gleda zna, već koga porazi to što vidi
Objavio Josh u 31. listopad 2011 15:56:04 | 0 komentara
Iznad jezikâ Jezik jest
[...] nipošto ne tvrdim da vladam svim tim jezicima, ali oni se ulijevaju jedni u druge i utječu u moje pismo i bivaju jedno - jezik. Dakle, duh je pripovjetke nesputani duh sve do apstrakcije i njegovo je sredstvo jezik po sebi i kao takvo sam jezik, koji se postavlja kao apsolutan i ne haje mnogo za idiome i jezične bogove u zemlji. Pa to bi bilo politeistički i poganski. Bog je duh, a iznad jezikâ Jezik jest..."
Thomas Mann, Izabranik
Objavio Josh u 27. listopad 2011 22:40:42 | 0 komentara
Silvestrove, stigavši na kraj puta ipak si se osvrnuo
Jednom sam ti rekao da je dobro da imamo Valentina Silvestrova i Jansuga Kahidzea. Sada bih se iznova vratio na Silvestrova. Neću ti reći da je dobro da ga imamo, jer to sada znam, nego ću ti reći da nikoga drugog niti ne trebam. Ako je istina da je Arvo Part slušao Valentina Silvestrova, onda ga je vjerovatno slušao i sam Bog i sva angeologija. Ili, reći ću ti to drugim riječima. Tada se Silvestrova kozmologija vrtila oko jedne jedine točke koja nam vječno izmiče. A on ju je imenovao "Sacred Works"...
Objavio Josh u 5. listopad 2011 20:55:14 | 0 komentara
Milosz, moliš se pokazujući nam put...
Ovakav traktat neće napisati mlad čovjek.
Objavio Josh u 4. listopad 2011 17:25:48 | 0 komentara
Nisam bio u Efezu, priznajem...ali je Heraklit Efežanin došao k meni...
...i da mi se tada, u nedosanjanom i nedosežnom Efezu morao ukazati baš Heraklit, razumio bih sebe samog prije odlaska. Ovako, morao sam otići na put, tjeran europejskim genima koji sreću uvijek, ama baš uvijek traže van Europe...
..i tada opet šamar.... odustati, dakle ići, možda čak i doći, ali ne dosegnuti....odustati....
...i kaže Herakalit Efežanin da je svejedno, slušam li njega ili logos...posvema je svejedno........(...)...i tada shvatih i onog ludog viteza od Manche, koji je svakome papiru sa ceste davao značaj...a tek ljudi, a tek ljudi koje srećemo...a tek ljudi!!!!!!
..i sve ono što jest zrcalo...svi ljudi, sve nedoživljeno i sve nepročitano...
...grane smo na vjetru....
[Tom Waits & Peter Murphy: Christmas Sucks]
Objavio Josh u 26. rujan 2011 21:26:04 | 2 komentara
Hemerotečni zapis br. 19: Izriječiti se iz stvari
Uriječi se to, kada treba.
Da je bolje u ništa se baciti, nego
kopati po podrumskim smetlarnicima
U kojima više nitko ne prebiva, osim
Nejasnog duha stvâri.
Jednom rekoh, da je težina
Vrijeme držanja stvari.
A ja još i dalje držim i čuvam,
Ništavnost i nečiji nestanak.
I lakše mi je držati se, nego
dati se u ono najveće,
A to je zaborav.
Zaborav jest iskinutost težine
Iz riječi,
iz riječi i iz duha stvâri.
Iz stvari koje jedino traju.
[Sidsel Endresen & Bugge Wesseltoft, Psalm]
Objavio Josh u 22. rujan 2011 12:46:00 | 3 komentara
Jasno je
Jasno je da nisam govorio što uistinu mislim,
Budući da poštovanje zaslužuju smrtnici
I nije dopušteno iznositi, usmeno niti pismeno,
Tajne naše zajedničke tjelesne bijede.
Kolebljivima, slabima, nesigurnima, određena
je zadaća:
Uzvisiti se dva centimetra iznad vlastite glave
I moći reći onom tko očajava:
"I ja sam isto tako nad sobom plakao."
Czeslaw Milosz, Drugi prostor
Objavio Josh u 19. rujan 2011 20:58:21 | 1 komentara
Hemerotečni zapis br. 18. Putovanje jest poezija (A. G. Matoš)
Objavio Josh u 15. rujan 2011 16:33:52 | 2 komentara
Hemerotečni zapis br. 17: Pred odlaskom, pred odgrizom
Bliži je onaj koji plod pita vrijednost trenutka,
od onoga tko ga ubere radi računice.
Nije vrijedan berač, do trenutka spoznavanja uginuća
ploda, jer u tom trenutku berač biva shrvan.
Shvranost ide tako daleko, da svaka koštica
biva bačena uzalud, od čovjeka ubrana.
I da se ono, što se čini lijepim, čini
Neplodnim.
I to je ono, što se, kano blatnoj snenoj livadi
šetnjom baca. Odgrizak. Nečujnost hitnje,
Ništavnost jabuke, njen pepeom - njen duh.
A zapravo, naše neshvaćanje njenog sjemena,
jest ono koje smeta. A, samo neki znaju da ono daje,
vrijednost trenutka.
I berač biva onaj koji etimologiju sjemena zasjeni radi ploda.
I plod tada postaje biblioteka, samodostatnost, čak i neka muzika.
I učini se da je bliži onaj koji sve to na vidljiv način nam daje.
Bliže - dalje, upitno je sada, kroz koprenu sjeme kročit želi,
kroz vrijeme koje smo si odredili.
Kroz puninu, koju smo zaboraviili.
Objavio Josh u 2. rujan 2011 0:31:12 | 5 komentara
Hemerotečni zapis br. 16: O, ne, ne, ne služi najbolje onaj koji razumije
Ljubav, to znači osmotriti sebe,
Tako kako se motre strane nam stvari,
Jer, samo si jedna od stvari mnogih.
A tko tako motri, premda sam to ne zna,
Od žalosti raznih srce svoje liječi,
Ptica mu i drvo kažu: prijatelju.
Tad i sebe i stvari on želi naučiti,
Kako bi zastali u punini lune.
Ništa zato što nikad ne zna čemu služiti:
Ne služi najbolje onaj koji razumije.
Czesław Miłosz
I ti to znaš. Kao što zna Rilke. Da ne služi onaj koji razumije i nije najveći onaj koji ništa ne traži...a ne, ne...od te družbe se traži ono najteže i najveće, kako je veliki ulog koji daješ, takva će biti i nagrada. "Ne može se nekažnjeno malo htjeti", Verheđi. Nije u stvarima biti, nego u tvom pogledu u njih. Jer i onu najtežu se nosi deseteljećima, čak cio život.
Znam, znam, rekao si to jednom....da treba pokazati, možda ukazati, nikako reći, o ne, nikako reći. Jer se onda to i ubija. Nestaje kao da i nije bilo, a to je ravno smrti ili zaboravu, svejedno. Vidim da znaš. I tu gdje nam se putevi isprepliću, nakratko treba zastati i onda, i onda dići zdravicu: ptica, drvo i ja kazujemo: prijatelju.
[Abdulah Ibrahim: Desert Air]
Objavio Josh u 24. kolovoz 2011 18:35:50 | 2 komentara
O lakoći, iznova (s Rilkeom)
Kroz to ogledalo posve je lako vidjeti. Tu lakoću znaju ptice selice, koje u pravi čas odaberu vrijeme kada će otvoriti krila. Znaju to i kitovi na svome putu kroz beskrajna mora. Odapeta strijela uvijek pogađa cilj za koji je namijenjenja. I to je lako. Teško je znati. Jer znanje biva otvorena kuća koja vabi da u nju uđu mnogobrojni. Pa svaki od njih ostavi dio sebe u stranom prostoru. Taj dio njih traje u vremenu, a to je teško. Težina jest vrijeme držanja stvari.
Kuda ideš? Putem kojem prolaze mnogi, to je onda najteže. Jer su staze utabane morom, krvlju i beskrajnim jaucima želje da se ukaže cilj. A ka cilju se ide sa slikom sveca, relikvijom i molitvom. Jer se to čini lakšim. Pa svaki korak jest opravdanje. Samo čega? Da li znaš, da i stvari znaju za tvoje postojanje. Stvari čuvaju ono čega u tebi nema. Zato ih imaš. Samo ta punina stvari je praznina tvog sna i želje za putovanjem. I to si znao, tiho si rekao, nasuprot smo stvarima, uvijek i samo nasuprot.
[inspirirano Rilkeom, tim gigantom i magom, sada će Bornaija ovo voljeti: nadahnuto Rilkeom, tim nedokrajnim zrcalom]
[zvučna pozadina: Giya Kancheli: Theme from Twelfth Night]
[u međuvremneu se dogodila alkemija riječi...naime, moje riječi su se stopile s Rilkeovim i sada više ne znam koji od nas dvojice je autor..no, to i htjedoh, o moj Bože moj sanjaču.....pogledaj na linku. http://prezentacija.mojblog.hr/p-do-vrha/216433.html]
Objavio Josh u 20. kolovoz 2011 1:03:01 | 3 komentara
Isitina ili iluzija, pitanje je sad!
... i opet ništa nije dosežno.
Objavio Josh u 17. kolovoz 2011 12:24:08 | 0 komentara
Hemerotečni zapis br. 15. Padam cio, bez ičega osim sebe sama
I kako sada načiniti zapis, kada gorim iznutra? Svi oko mene to dobrano osjećaju, zaobilaze me, ne dodiruju me niti riječima, nit pogledom. Neka vatra sama tinja, ugasiti će se jednom, pomisle. A u meni je težnja da skačem, da dodirnem vrh, ja skačem, vježbam, uporan sam i tvrdloglav...hoću, želim.....i sada kuda ide zapis? Kao da moram svjedočiti i u pismu, ne samo postojanjem, kao da me tjeraju da ostavim trag. Bezvrijedan trag, nalik onome na zaglavnom spomeniku. Traje dok traje i sjećanje drugih, jer znam da ću padati u vječnost dok postoji i ti drugi. Skačem...Vremenom mi netko pruži ljestve ili rame, pa je onda lakše. Dodirne se vrh jagodicama, osjeti se...tada zaspih...sanjao sam da sam se uspeo i da sam došao gore...okrenuh se...i pružio sam ruku i povukao druge sa sobom...
Povukao bih druge sa sobom?
Ali ja uopće ne doživljam to skakanje kao skok do vrha. A ne, ne, ne...to je samo pomutnja drugih...to tako ne biva....to nije skok prema vrhu, to je skok niz vodopad! Jer padam cio, povučen, a ne mojom željom odskočen...ja padam cio, bez fige u džepu, bez primisli, bez sakramenata, bez kredita i bez imalo snatrenja....ja padam cio!
I nikada ne bih povukao nekoga sa sobom...Nikada!
Padam cio, bez ičega osim sebe sama. Padam sam sa sobom, cio. I vodopad me cijelog i dočekuje.
Jer vodopad drugačije niti ne može.
[Richard Strauss, Vier letzte Lieder, pjeva, a tko bi drugi nego Karajanova miljenica Jessye Norman: 10 minuta pada niz vodopad]
Objavio Josh u 9. kolovoz 2011 19:51:51 | 4 komentara
Hemerotečni zapis br. 14. Dobar dan nedokraj!
Htio sam ti reći da postoje stvari,
one koje stvaramo, one koje riječima tvorimo.
Da postoji i kraj, to varlljivo ne-postojanje.
Postoji i početak, koji se osjeća kao nešto daleko,
ali dovoljno blisko da bi mu se reklo Dobar dan.
Postoje i riječi kojih nema u Rječniku.
To su one koje ne izgovaramo, ali postoje.
i te riječi zvuče kao praznina, mrak, muk i nedokraj.
Netko će se sad pitati što znači nedokraj.
I taj koji pita postupno će krenuti padom,
u Rječnike, mutne bunare u kojima se samo nazire,
nazire se samo da postoje stvari, samodovoljne i sretne.
Riječi, samodovoljne i sretne koje kažu Dobar dan nedokraj!
I zadovoljiti će te to varljivo objašnjenje, to ne-postojanje.
[Philip Glass svira Wichita Vortex Sutra vođen pjesmom Allena Ginsberga]
[moja molba: tko slušajući ne plače, ne osjeti ushit i povezanost, ne ustane sa stolca s pogledom u daljinu kazujući glasno DA!, neka se javi]
Objavio Josh u 29. srpanj 2011 22:22:22 | 8 komentara
Lagano i....i....i....
...mah, kome tolika umovanja, kome? tu valja sjesti, na hladan kamen, pogledati u prostor ispred sebe...eto....susjedov mali naganja bicikl, kočeperi se i smije, postaje mali muškić...brzo nestaje, koči pa nestaje...i sve je za njega posvema lagano...
...tako je i sa svime, najveće istine su lagane i jednostavne i čiste i uvijek se osmijehuju (Bela Hamvas)...
..i tebi se smijem, uvijek....
Objavio Josh u 18. srpanj 2011 22:11:10 | 6 komentara
Ne krijem, pišem neistine....
Izgubljeni rukopis
Ne krijem: pišem neistinite,
prevarantske redove. Postupak
se ponavlja iz teksta u tekst.
No, gdjekad se može naići i na stihove
sa zabrinjavajućom mjerom istine.
Nedavno sam, tražeći sasvim druge
tekstove, među rijetkim rukopisima,
pronašao i sljedeće riječi:
Najznačajniji gradovi su oni
koji su već pokopani - ne vrijedi
osnivati nove. Najbolji jezici
su izumrli - ne vrijedi bolje osmišljavati.
Najpoštovanije škole su se nalazile
u sada već zapuštenim vrtovima.
Najzanimljiviji rukopisi su izgubljeni...
Vrijedi ih otkriti. Nama, preživjelim
članovima Babilonske biblioteke.
Pavle Goranović (link)
Objavio Josh u 17. srpanj 2011 21:51:50 | 0 komentara
Hemeretočni zapis br. 13. Tu si, a nema te
Uđoh u bezvremeno -stovlje, -vlje.
Imaš pravo, osjeća se kao neka zemlja, kao neko čvrsto tlo. Tako i jest. Čvrst sam, ali ne na tlu nego u sebi. I to traje u dimenzijama koje poznaješ. A meni ne treba da se o tome išta kaže. Šuti se, uglavnom. Ali o toj šutnji već sve znaš. Ne trebam ponavljati.
Čudi me što netko spominje već izgovorene riječi. Kao da je to sada bitno i da na nešto ukazuje. Ali, nisam ja busolina nit pa da ukazujem na cilj. A ne, ne...nije mi do toga.
Samo to.
[za Bornaiju, za sve to što počinje nakon A, Steve Reich: Eight Lines ]
Objavio Josh u 7. srpanj 2011 23:09:03 | 3 komentara
...neprekidno ga opsjedaju sjene
TKIVO
http://www.wix.com/ondajosh/josh
IMPRESIJA, PROMEMORIJA, NUŽNOST
[...] neprekidno ga opsjedaju sjene,
spomeni stvari običnih i svetih
kojima svi smo kobno obuzeti,
ko kontinent postrane uspomene.
O Bože ili NIšta, daj naredi
da zadržim mu sliku što ne blijedi.
J. L. Borges, Svršetak (1976)
Objavio Josh u 27. lipanj 2011 23:52:29 | 0 komentara
J* dobar razlog da budeš!
...i tako, kada se pomisli da se ne može dalje, da je kraj blizu, pojavi se to Ono, niotkud, taj Deus Ex Machina. Daklem, Ketil Bjornstad (taj je krivac), Darling, Rypdal & Christensen, album "The Sea", ECM Records, 1995.
Sjetno, rekao bi jedan, tužno rekao bi drugi. Kao da se čeka nekoga tko će biti okay, reče treći. Ovo trećeg su upitnim pogledom pogledala ona prva dvojica. Pa su stali misliti. Kada si unutra, nema ti druge nego se predati, kaže jedan. Predati se? A ne, to je najgore....jer se onda više nemaš...kaže drugi..Treći pak, malo razmisli pa kaže, kad se više nemaš onda imaš debelo dobar razlog biti netko. Jebeno dobar razloga da budeš netko!
Zaplakasmo od sreće tog dana.
The Sea II (7:30)
Objavio Josh u 16. lipanj 2011 23:04:57 | 2 komentara
Hemerotečni zapis br. 12. Otvoriti jest oživotvoriti
Gotovo si nalik na izbjeglicu ili preplašenu životinju prije potresa. Bježiš tamo gdje ti je bolje, tamo gdje nitko neće baciti niti kamen niti zlokobnu riječ. Nitko te neće zapamtiti. Svi oni koji to jesu nekada, davno su otišli na drugu stranu. I njihov je trag u nadglavnom kamenu izblijedio.
Niti knjige te ne pamte. Nema sjećanja. Nema ničega. Samo si ti, jedini i sam, odbjegao u nepoznato.
I u tome je herojski čin. Napustiti kopno da bi se otkrilo novo kopno.
I sve će ti se činiti jednostavnim. I put. I napuštanje i dosizanje. I te dvije luke, ta dva fiktivna kopna.
I kako sada da se to iskaže, da se o(živo)tvori?
Kako?
Laurie Anderson: The Beginning of Memory
Objavio Josh u 15. lipanj 2011 20:28:29 | 0 komentara
Unfettered Shadow
Giya Kancheli: Magnum Ignotum, ECM Records, 22:28 minutes, Jansug Kakhidze (conductor)
Objavio Josh u 24. svibanj 2011 0:30:00 | 0 komentara
